This page was exported from Župa sv. Ana Lobor [ http://zupa-lobor.hr ]
Export date: Wed Sep 19 11:39:21 2018 / +0000 GMT

IV. HODOČAŠĆE BRANITELJA




Dana 26. kolovoza 2018. u našem svetištu Majke Božje Gorske, održano je već tradicionalno IV. hodočašće branitelja sjeverozapadne Hrvatske. Organizaciju su ove godine uz vlč. Vladimira Drnetića i župu Lobor, preuzeli i predstavnici Prva gardijske brigade Tigrovi. Hodočašću su uz dvjestotinjak branitelja najviše iz Krapinsko-zagorske, Varaždinske i Međimurske županije, nazočili ministar hrvatskih branitelj Tomo Medved, izaslanik predsjednice RH general Zdravko Jakop, bivši premijer ratne Vlade dr. Franjo Gregurić, general Stjepan Adanić, župan Željko Kolar, saborski zastupnik Žarko Tušek, načelnica Općine Lobor i brojni drugi. Hodočašće je započelo okupljenjem u pola 10h ispred župne crkve sv. Ane te je u 10h krenula procesija cestom do svetišta Majke Božje Gorske. Svečano misno slavlje u 11h predvodio je vlč. Robert Jakica, župnik župe Komarevo, čiju vam homiliju u nastavku prenosimo u cijelosti:

Poštovani gospodine ministre, poštovani predstavnici civilnih i društvenih vlasti, cijenjene obitelji poginulih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja i civila, dragi prijatelji hrvatski branitelji, braćo misnici, draga braćo i sestre u Kristu!

Danas nas je zaista dobri Bog sve okupio u ovom lijepom zajedništvu pored ove drevne crkve Majke Božje Gorske gdje se hodočasnici doslovno stoljećima utječu u svojim potrebama, a majka kao majka brižno tješi, sluša i pomaže u našim potrebama. Okuplja nas zajedništvo u svim našim različitostima, zajedništvo u ostvarenoj jednoj jedinoj ideji i stoljetnom snu, zajedništvo u ljubavi prema našoj Domovini Hrvatskoj i na tome dobrome Bogu želimo zahvaliti i preporučiti sve potrebe naše Domovine. Želimo moliti i preporučiti sve one junake koji dan danas padaju, one kojih više nema, ali čuvamo živom uspomenu na njih.

Danas vam želim svjedočiti i podijeliti uspomene mene kao dječaka od sedam godina koji je završio prvi razred osvnovne škole u Petrinji one godine kada je zločestoća odjendnom počela navirati kao poplava sa svih strana, a ja ne razumijm ništa do trenutka dok roditelji nisu uzeli mene i sestru te nas odveli do Kupe, misleći da će tamo u sigurnosti i zaštiti šume dočelati jutro dok napadi na grad toga teškog rujna prođu i vratiti se kući. No vojska nas dočekuje te žurno čamcima i bez mogućnosti da se i okrente, kamoli vratite po stvari prebacuje na drugu stranu rijeke samo s onim stvarima ili odjećom koju smo imali na sebi. Nikada se više nismo vratili do slavne i moćne Oluje. Ali tim prelaskom rijeke počinje naš put u nepoznato i višegodišnju neizvjesnost, mogli sse samo i jedino osloniti na tuđu pomoć.

Do tog trenutka nisam niti znao, nisam razumio da smo različiti. Vjera nas naša katolička uči da je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju, da smo svi krštenjem postali ljubljena djeca Božja. Stoljećima prenoštena vjera po našim precima nas uči da ljubimo jedni druge, da ne činimo drugima ono što ne želimo da drugi nama čine, da se poštujemo. Sve to u sekundi je došlo na kušnju jer obitelj je nastojala tako živjeti; jer roditelji nisu htjeli dopustiti da mene i sestru imalo zarazi mržnja koja se događala kud god pogledate, koga god poslušate, jer nismo imali više ništa, nulu. Imali smo samo jedni druge, ali imali smo nadu cijelo to vrijeme da će sve to završiti.

Živjeli smo u hrvatskome selu, Novoj Drenčini, nadomak Petrinje prema Sisku i danas roditelji tamo žive. Nisam razumio da imamo drugačije susjede jer  tada je nama djeci sve bilo bezbrižno, ali tko je mogao pomoći u bilo čemu, u slaganju drva, u kolinju, u branju kukuruza, u ispijanju kave i druženju sa svim susjedima nije bio pošteđen barem nekakvog oblika posla. Hoću reći drugim riječima, brinuli smo i pomagali jedni drugima, i to je bilo normalno. A onda se polako događaju nekakovi nejasni nemiri i rati i udaljavamo se, a malo čas je sve bilo u redu.

Tijekom čitavog tog progonstva kao dijete sam osjetio činjenicu da Crkva niti u jednom trenutku nije dopustila da naš narod propadne u duhovnome smislu, trudila se biti uza svoj narod i na bojištu, ali i među narodom koji je molio Boga za što skoriji završetak sveg tog zla i mira među narodima. Svećenici su svim svojim snagama i mogućnostima nastojali sačuvati mir i dostojanstvno u hrvatskim vojnicima da njih same ne obuzme mržnja i osveta. U suprotnome uništili bismo sami sebe jer bi nas zlo pojelo iznutra, mržnja prema neprijatelju pretvorila bi se u uništavanje ljudskih života i svega vrijednoga. A sada možemo reći da je mržnja uništila samu sebe.

Dolazim iz grada Petrinje gdje nije ostala niti jedna cigla cijela jer je to bila hrvatska kuća, jer je to bila rimokatolička crkva sv. Lovre od koje su se navažali putovi. Da, i  tamo se dogodio Vukovar i Škabrnja i tako redom. Mi djeca, upijali smo sva ta događanja kao spužve. Nikada se vijesti i dnevnik nisu slušali kao tada i gotovo uvijek sa suzom u oku jer su se svakodnevno negdje u Domovini događala krvoprolića. Životu u Sisku blizu bolnice, rafinerije, vodotornja i željezare često je bio obilježen uzbunama, bježanjem u podrum, mijenjanjem razbijenih prozora zbog čestih i velikih detonacija. I mi djeca smo gledajući roditelje i okolinu na neki način u sebi počeli razvijeati ljubav prema Domovini i proživljavali smo sve te događaje na svoj način, ali odrasliji.

I opet Crkva na sva zvona poziva na mir, na poštivanje života i jako važno – praštanje. Oprostiti neprijatelju koji nije ostavio niti jedne cijele svetinje, a svetinja je čovjek., djeca, djetinjstvo koje sada više nije bezbrižno nego kao odjednom odrasteš i postaneš dio svega toga, djeca se sada igraju rata, a ne bilo koje druge igre. Nadalje, svetinja je crkva i kuća, svetinja je grad i selo, svetinja je sve oko čega se naš čovjek zalagao i trudio. No, postavlja se pitanje kako oprostiti, zašto oprostiti kada od mene nitko nije tražio oprost, kada se nitko nije ispričao, kada nitko tko je danas odgovoran ili možemo reći nasljednik odgovornosti nije rekao da mu je žao ili da se srami? A možda se poneki i izruguju toj nama slavnoj 1995. godini?

Vidite dragi prijatelji, i taj korak netko mora prvi napraviti. Netko mora popustiti, netko mora pružiti ruku pomirenja jer nema smisla da se ne podnosimo. Živimo jedni pored drugih i ne možemo se praviti da onaj drugi ne postoji. Naš blaženi svetac Alojzije Stepinac kazao je u propovijedi protiv mržnje i osvete da ako želimo biti Kristovi onda moramo ljubiti svojeg bližnjega, ljubiti čovjeka bez razlike ma kako se on zvao. Pogibao je da i onaj koji se diči katoličkim imenom postane žrtvom strasti mržnje i zaboravi zakon koji je najljepša karakteristika kršćanstva, zakon ljubavi.

Na blagdan sv. Lovre 1991. godine, kardinal Franjo Kuharić netom prije pada grada Petrinje vrlo snažnim riječima naglašava: „ Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću spaliti njegovu. Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova. Ako je ubio mog oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre.“ Jedan je to od mnogih primjera poticaja duhovnih pastira da se opiremo mržnji i da sačuvamo razum i pouzdanje u Božju providnost da će biti bolje, da će biti mir i blagostanje.

Danas sam došao sa braniteljima iz Komareva. Divni su to ljudi. Svi se pokumili na sve moguće načine i još će se pokumiti. Komarevo je mejsto koje ne broji niti 1000 stanovnika s više od 50 poginulih u ratu i jednako toliko umrlih do prekosutra jer je još jednog junaka Bog oslobodio patnje i pozvao sebi. Komarevo je simbol obrane grada Siska, prva crta obrane. Ono što me zadivilo među mojim prijateljima braniteljima je njihovo zajedništvo. Nesreća ih je još više povezala, sprijateljila, pokumila. Brinu se jedni o drugima  i kada je lijepo i kada je manje lijepo. No još važnije, iako većina ovdje danas izranjavana, nikada među njima nisam osjetio mržnju, nego baš suprotno, ljubav prema životu i sretnoj budućnosti, a zajedništvo se pokazalo kao od Boga blagoslovljen put da tako i bude.

Dragi prijatelji, sada se nalazimo okupljeni oko Marije. Njoj za života nisu podigli niti jedan spomenik, nisu joj dali nikakvo priznanje niti kakvu posebnu počast. No ona je ipak bila i jest nagrađena više od svih ljudi, kako molimo u Slavnoj krunici, koji je tebe Djevice na nebu okrunio. Marija je svima nama jako važna jer je majka našega Spasitelja, ali ona je i naša zagovornica, naš uzor u vjeri. Ali i još više, ona i sada u nebeskoj slavi majčinski ljubi Crkvu i svojom moćnom ljubavlju utječe na naše putove, na naš sadašnji život. Kako kaže naš biskup Vlado: „ …bez nje bismo bili izgubljeni jer ona je naš kompas, naš putokaz, ona je vrlo radosti i nježna majčinska ruka nad svakim od nas.“ Ruka koja nas usmjeruje da se na putu života ne izgubimo, da na kraju dođemo, pa i preko lutanja, padova i kroz vlastite rane, do našega životnoga cilja. Ona je to uspjela jedino Božjom milošću. Ona nas poziva na nadu da može i treba biti drugačije. Da u čovjeku postoji izvori energije i snage koje mu Bog nudi da se može uzdignuti iz onoga što ga sputava i krenuti prema gore. Doista, puno je crnila i negativnosti u našem društvu, ali često i u našim pojedinačnim životima. Marija nas poziva da se okrenemo vedroj budućnosti koju nam ona pokazuje i da hrabro i s povjerenjem i mi kročimo ovom zemljom izgrađujući ju u svjetlu Kristova uskrsnuća, obnavljajući ju svojom ljubavlju, ulažući same sebe do kraja za Krista i njegovu proslavu. Draga braćo, uvijek nastojmo biti blagoslov jedni drugima. Tako neka bude, Amen!