This page was exported from Župa sv. Ana Lobor [ http://zupa-lobor.hr ]
Export date: Sat May 25 5:51:54 2019 / +0000 GMT

Veliki petak




Došao je i i taj dan. Veliki dan. Veliki petak. Veliki petak označava vrhunac Isusova hoda ovom zemljom. To je najuzvišeniji znak Ljubavi kojom Bog ljubi Čovjeka! Znaš li kako danas započinje liturgija? Šutnjom! Nema sviranja, nema zvonjave, nema ničega. Samo tišina. Ona koja odjekuje najglasnije. Današnji dan prožet je mukom Isusovom, otajstvom od kojeg svi bježimo; otajstvom pred kojim se možeš samo prostrijeti, jer nisi dostojan učiniti ništa više, osim toga. Zašto nam je tako teško slušati čitanje muke Gospodina našeg Isusa Krista? Znaš zašto? Zato jer i ti i ja, bježimo od patnje u svojem životu. Pokušavamo se sakriti od pogrda, prevariti boli, uzdići iznad svojih padova. No, da bismo mogli slaviti Uskrs, moramo se sjetiti da je i rađanje popraćeno porođajnim bolima i mukama majke koja na svijet donosi novi život. Tako je i svaka promjena u našem životu, uvijek praćena nekom boli. I zato nije moguće slaviti dan uskrsnuća Gospodinova, ako nas Isus prvotno ne uzme za ruku i ne provede nas kroz otajstvo boli i patnje. Patnja nas čini sličnima Njemu! Ona nas suobličuje Najvećemu, koji je ikad hodao ovom zemaljskom prašinom.

Što se događa na Veliki petak? Bog nas danas želi provesti kroz jednu školu života. Želi nam pokazati kako je križ – škola Ljubavi za druge! Na današnji dan, Krist nam želi dati nove oči, želi da vidimo ono nevidljivo, ono skriveno. U jednom trenutku, tijekom večernjih obreda, u crkvu se unosi križ! No, što je, zapravo, bio križ u Isusovo vrijeme? Znaš li, zaista, što? Križ je predstavljao sredstvo za mučenje i ubijanje ljudi. Večeras kršćanska liturgija dotiče svoj najparadoksalniji trenutak – u gesti ljubljena križa! Zašto? Zato jer ti ne ljubiš Isusa na križu, već ljubiš križ – spravu za mučenje! Večeras, ne ljubiš Isusov križ, nego moraš smoći snage poljubiti SVOJ križ! Eh, kako je to teško. Kako je teško sam sebe pribiti na drvo križa! Kako je teško ne pobjeći, ne izmaknuti se, strpljivo podnositi, ponizno šutjeti. I čekati! To mogu samo najhrabriji. Vjeruj mi, i ti i ja, večeras – pred našim križem, imamo dvije mogućnosti – možemo se sakriti, pokušati se izmaknuti ukoliko nam to križ dopušta, ili – možemo podnositi! No, nerijetko, mi smo ljudi tako 'programirani', da kada je potrebno podnijeti nekakvu žrtvu, onda smo nezadovoljni, onda mrmljamo, sve nas muči i opterećuje. Ali, nama okupljenima oko Krista, On je dao treću mogućnost – prihvatiti križ! Prihvatiti ga do te mjere, da ga ljubimo! Kada napokon prihvatimo ono što je naše, križ čini dvije stvari – ubija starog čovjeka u nama i rađa novoga! Ubija onoga koji mrmlja, opire se, koji je nezadovoljan, koji se oslanja na svoje snage, a istovremeno – rađa onoga koji blagoslivlje u teškim situacijama, koji se oslanja na Božju snagu, koji ne slijedi svoj plan, već Božju volju.

Što nam je onda činiti, kako ćemo naučiti imati povjerenje u Boga? Samo preko križa! Čak ni Isus Krist nije imao drugačiju školu Ljubavi, osim  preko patnje i boli raspećem na križu. Zato, ona situacija koja te, doslovno 'pribija na križ', to je ono što čini školu tvojeg povjerenja u Boga – školu predavanja svojeg života u ruke Božje! Jer, tada i sam znaš da ne možeš učiniti puno, jer su to one rijetke situacije, u kojima si i sam 'pribijen' na svoj križ – situacije koje ne možeš promijeniti. Kako onda mogu znati da večeras imam dovoljno snage poljubiti križ, i to, ne Isusov, nego – svoj križ? Znat ćeš tako, ako je križ dotaknuo tvoj život! Zato, jer samo onda kada križ dotakne tvoj život, shvatiš da materijalna sredstva nemaju nikakvu vrijednost, da je fizički izgled i sva ljepota prolazna, samo onda shvatiš tko su ti pravi prijatelji, samo onda znaš na koga se možeš osloniti, tko ti čuva leđa. U trenutku kad križ dotakne tvoj život, onda shvatiš što u životu vrijedi, a s čim se ne valja boriti. Znaj da je Uskrs nemoguće slaviti, ako prethodno nisi doživio Božju mudrost po križu. Život bez križa je život u samoći, a biti s drugima – uvijek je križ! Odbijati križ znači izolirati se od drugih, zatvoriti se u svoja četiri zida, ne biti drugima na raspolaganju, jer – drugi će me uvijek nešto tražiti u nezgodno vrijeme ili će me tražiti nešto što ne želim učiniti. A to je tako teško, jer to od mene i tebe traži da počnemo živjeti za druge. Da sebe 'pribijemo' na križ – da iskoračimo drugome ususret! Križ je škola Ljubavi za druge. Smogni svu hrabrost svijeta večeras, i ponizno poljubi taj svoj križ. Jedno je sigurno, kad odlučiš prihvatiti križ – za tebe će to biti jedna 'smrt', ali jedino ćeš tako Bogu dopustiti da ti pokaže da je jači od smrti i da donese život, tamo gdje života nema! I ako večeras prihvatiš svoj križ, onda ćeš sutra navečer moći zaista reći – „Krist je uskrsnuo, uistinu je uskrsnuo, zajedno sa mnom i u meni, aleluja!“ Dotad – „Ne boj se! Samo vjeruj!“

Slika: George Inness – The Triumph at Calvary