Župa sv. Ana Lobor
https://zupa-lobor.hr/obljetnica-smrti-josipa-vedrine-i-tome-martinusa/
Export date: Sat Dec 5 8:33:52 2020 / +0000 GMT

Obljetnica smrti Josipa Vedrine i Tome Martinuša




Prošlog je petka u župnoj crkvi svete Ane održana 66. obljetnica mučeništva i smrti Josipa Vedrine i Tome Martinuša. Molitvom na loborskom groblju koja je započela u 17:45h, a zatim i molitvom na samom mjestu događaja ubojstva u 18:00h župljani su imali priliku odati im počast. Misno slavlje s početkom u 19:00h u župnoj crkvi svete Ane predvodio je velečasni Stjepan Halužan iz župe Mače zajedno s loborskim župnikom velečasnim Vladimirom Drnetićem i vlč. Ivicom Šestakom, župnikom iz Orehovice.IMG_1096


Djelovanje Josipa Vedrine u Loboru

Josip Vedrina rođen je 9.rujna 1920. godine u nedalekoj Mariji Bistrici. Nakon što je završio bogosloviju i 1946. godine odslužio svoju prvu svetu misu, kao kapelan službuje u Bistri, Desiniću i Hrvatskoj Kostajnici. Dekretom od 20. siječnja 1949. godine biva imenovan upraviteljem župe sv. Ane u Loboru. Nakon uhićenja župnika Vladimira Boroše u travnju 1947. godine u Loboru nema stalnog župnika ili upravitelja župe. Takvo stanje traje sve do dolaska Josipa Vedrine u drugoj polovici siječnja 1949. Godine.


Dolaskom u Lobor dvdesetosmogodišnji Josip Vedrina svojom je pojavom, stavovima i idealima počeo okupljati ljude, a posebice mlade. Njegovo djelovanje i način na koji je okupljao ljude oko misnog stola počeli su smetati ondašnjoj vlasti. Nakon niza neupjelih pokušaja zastrašivanja i protjerivanja Josipa Vedrine iz Lobora, u obliku prijetećih pisama i ispada pojedinaca na misama, svećenik biva ubijen 25. rujna 1949. godine.


U sumrak tog nesretnog dana svećenik Josip Vedrina u pratnji domaćeg sina, zvonara Tome Martinuša, uputio se prema župnom dvoru s groblja u Martinšćini gdje je imao sprovod. Prema Loboru iz Martinšćine krenuli su svećenik i zvonar u pratnji limene glazbe. No, putem su se Tomo Martinuš i Josip Vedrina zadržali u zvonarevoj klijeti. Svirači su krenuli ranije te su na putu prema Loboru susreli skupinu naoružanih ljudi. No, nitko od njih nije ni slutio na zlodjelo koje se upravo trebalo dogoditi. Svećenik i zvonar dočekani su u zasjedi u blizini mjesta koje ljudi nazivaju Preša. U početku su se grčevito branili, međutim protiv naoružane skupine ubojica nisu imali šanse. Krvoločnim mučenjem kamenjem, čavlima i kolcima Josip Vedrina i Tomo Martinuš bivaju zatučeni.


Istraga za ovaj kriminalni čin nikad nije do kraja izvršena. Za krvoločna ubojstva nikad nitko nije odgovorao, kao ni za ljagu koju su godinama morale nositi obitelji ove dvojice mučenika. Mogli bismo reći da je Josip Vedrina za svog života bio pravi duhovni pastir svoje zajednice. Za svoja uvjerenja, ideale i za istinu bio je spreman podnijeti i stravičnu smrt. Iako pravda nikad do kraja nije bila zadovoljena, tragičan događaj nije zaboravljen. Danas, u ova modernija i slobodnija vremena, služi nam kao primjer čvrste vjere, pouzdanja i ljubavi prema Bogu te ga se s pravom i obavezom prisjećamo.


 


Homilija župnika Vladimira Drnetića u cijelosti:



Draga braćo i sestre, sabrane u ovom zajedništvu kršćanske vjere.  Došli smo da bismo u Božjem duhu, zajedno s pokojnima, slavili istinu života s Bogom, kojega nasilje i zločin, grijeh i mržnja ne mogu  dokinuti. Da li smo se kada pitali što je to u čovječju srcu? Sam Isus kaže kako iznutra, iz čovjekova srca, izlaze zle misli. Vidjeli smo na tragičnom primjeru proroka Davida, da mi nikad ne poznajemo sebe dovoljno i duboko, da uvijek moramo moliti Gospodina da nas čuva nas samih, jer ne znamo što se to nalazi u našem srcu.

Tako je 1920. godine u jedno srce Gospodin udahnuo dah života. Bio je to početak života Josipa Vedrine. Od dječaštva do dolaska u Lobor njegovo srce bilo je isprepleteno radostima, ali i žalostima te nada koja nikada u Gospodinu nije ugasnula. 20.siječnja 1949.g. dekretno je imenovan upraviteljem župe sv. Ane u Loboru. Kada je stigao u župu, svojim širokim srcem ostavio je upečatljiv dojam. Nakon što je još jedno srce krvarilo, a bilo je to srce loborskog župnika Vladimira Boroše koji je 1947. godine bio osuđen na 5 godina zatvora s prisilnim radom i 3 godine gubitka političkih i građanskih prava. Od 1947. - 1949. u Loboru nema stalnog župnika ili upravitelja župe. Mnogi su se izmjenjivali u upravljanju, ali ničije srce nije dugo izdržalo. Što to prebiva u čovjekovu srcu? Sam Isus kaže, da korijen tvrdoće čovjekova srca je u nama:  „ jer iz srca izlaze zle misli, vrste bluda, umorstva, preljubi, lakomstva, opačine, lukavštvo, zavist, ohlost, bezumlje“. Za svog boravka u Loboru, Josipovo srce posebno kuca za sve. Nošen idealima i idejama, revno djeluje u okupljanju ljudi, posebice mladih. Pojava i rad mnogim srcima počelo je smetati, te su u srcima počeli škripati na njegov rad i život te djelovanje. Tako njegovo srce na Uskrs na misi doživljava provokacije. Na hodočašću u Mariju Bistricu za ručak dobiva pismo koje je uznemiruje njegovo srce, jer vodivši veliki broj ljudi i mladih mnohim srcima se nije svidjelo te dobiva poruku kako bi po povratku kući mogao nastradati s vjernicima. Pitao se: „Gospodine, zašto nismo u stanju voljeti svoga bližnjega?“. Grijeh se rađa obično iz malih odluka koje usmjeravaju čovjekovo srce, a onda i život u krivom smjeru. Juda nije izdao Isusa zbog mržnje, već je više volio nešto drugo, dao se zavesti s nekoliko srebrnjaka. Ni Petar nije zatajio Isusa zbog mržnje, već jer je bio kukavica. Više se bojao za svoj glas, nego za istinu.

U rujnu se slavila Mala Gospa. Tog dana njegovo srce postalo je još uznemirenije, kada dobije pismo u kojem mu se jasno daje do znanja da napusti župu te prekine sa svojim aktivnostima, svećeničkim djelovanjem, od okuplanja vjernika, djece i mladih. Cijelog rujna na različite načine uznemiravano je njegovo srce. Iz čovjekova srca može izrasti i bezumlje koje karakterizira čovjeka koji stvara planove bez Boga, želi se osigurati i biti miran, ne uzimajući u obzir kako je izložen hirovima povijesti i dovoljna je mala oluja da ga poljuja. Tako je razmišljao i David dok je šetao po terasi svoje palače: „Ja sam kralj, tko mi što može, meni je sve dopušteno.“. Isus još više precizira kad tumači petu zapovijed: „Čuli ste da je rečeno: ne ubi!“. Ali ni ovdje se čovjekovo srce ne zaustavlja ako želi u sebi obraniti vlastitu oholost.

Tako je prije 66.godina osvanuo današnji 25. Rujna 1949. Probudivši se srce Josipovo bilo je uznemireno zbog čudnog sna kojega je usnuo. No, nije bilo vremena za razmišljanje jer je imao misu u 8 sati te slaviti sakrament krštenja. Nakon toga zaputio se na sprovod u Peršaves. Vratio se na župni dvor oko 13:30h te je u srcu osjećao zbrku zbog provoda u Martinščini. Nedugo zatim zajedno s Tomom Martinušom, zvonarom, krenuo je na sprovod u Martinšćinu. Na povratku, zastali su kod zvonareve žene zajedno s limenom glazbom. Limena glazba otišla je prva prema Loboru, dok su se župnik i zvonar zadržali. Već je bio sumrak kada su se zaputili u Lobor. Na jednom od puteva dočekala su ih razjarena srca sa batinama i toljagama. U tom trenutku iz čovjekova srca izlazi nevjerica, strah te nakon prvog napada i odlučnost u obrani vlastitog života. Nakon nekoliko trenutaka srca su im klonula, od zvonara od sveg srca čula su se imena onih koji su ih batinali. Mnogi su u selu, udaljenom dvjestotinjak metara, čuli krikove i uzvike, ali su se u srcu pobojali i ztvorili u kuće. Ipak neki su skupili hrabrosti u srcu i krenuli vidjeti što se događa, no ubrzo se naišli na okorjelo srce milicijskog službenika koji ih je silom odvratio. Borba je neko vrijeme trajala, a onda naposljetku župnikovo i zvonarevo srce je prestalo kucati. Sestrična Barica i sestra župnika Vedrine neko vrijeme su čekale u župnom dvoru, a onda su osjećajući nelagodu u srcu sklonile kod žene od zvonara, koja je isto u srcu strepila te su zajedno čekale dal će se njih dvojica vratiti.

Sam Isus kaže: ne kunite se krivo, ako srce nije očišćeno  od dvoličnosti, ako pred ljudima želimo nešto pokazati drugačije nego što jest, ako igrajući se riječima želimo stvari uvijek prikazati drugačije nego što jesu, naš je život onda isprepleten lažima. Mi ponekad stalno gledamo u drugome mogućeg neprijatelja, agresora te uvijek želimo prvi napasti da ne budemo napadnuti istinom riječima. Ipak u ovom događaju okorjelostljudskog srca nije popuštala. Tjelesa župnika i zvonara ostala su na mjestu ubojstva još dva dana i noći. Nakon toga kreće istraga koja nikad nije sprovedena. Tri dana nakon umorstva bili su sprovodi u Loboru i Mariji Bistrici. Ipak ni tu ne prestaje bezumlje čovjekova srca. Obitelji nakon toga doživaljavaju brojne boli i nepravde na različite načine. Kasnije su obitelji bile obilježavane kao obitelji dvaju zločinaca. Ipak ni tu nije kraj. Godine 1951. vraća se umorna srca Vladimir Boroša s robije u Lobor te u siječnju 25. 1954. umire od slabosti srca. Tako se u kratkom roku u ovoj župi ugasilo još jedno svećenićko srce.

I na kraju Isus kaže: „Ljubi svoga bližnjega!“ Ne želi nam sugerirati nešto što je nemoguće. Pokušajmo da iz našeg srca nestane svaka oholst i bezumlje, a živi istina o ljudima i događajima koji su prolili svoju krv samo zato što su radili.
Post date: 2015-09-28 11:03:47
Post date GMT: 2015-09-28 11:03:47

Post modified date: 2015-09-28 17:57:24
Post modified date GMT: 2015-09-28 17:57:24

Export date: Sat Dec 5 8:33:52 2020 / +0000 GMT
This page was exported from Župa sv. Ana Lobor [ http://zupa-lobor.hr ]
Export of Post and Page has been powered by [ Universal Post Manager ] plugin from www.ProfProjects.com